POVIJEST RADIESTEZIJE
Radiestezija ima vrlo drevnu povijest. Koliko je stara radiestezija i kada se čovjek
počeo prvi put njome baviti, teško je reći.
1949. grupa francuskih istraživača, koji su tražili dokaze o izgubljenim civilizacijama
u planinama Atlasa u jugoistočnoj Libiji u Sjevernoj Africi naišla je na masivni sistem špilja
poznat kao Tassili n'Ajjer. u kojima su mnogi zidovi bili pokriveni čudesnim prethistorijskim
slikarijama. Između mnogih fascinantnih zidnih slikarija, ne samo da su locirali umjetničku
galeriju posvećenu ekskluzivno prikazu svemirskog broda i ET-ija, oni su također našli
znatnu ogromnu zidnu slikariju, piktografiju, radiesteziste-vrača, koji drži rašljastu granu u
svojoj ruci tražeći vodu, okružen grupom suplemenika obožavatelja. Ove su zidne slikarije
datirane pomoću ugljika i nađeno je da su stare najmanje 8000. godina.
U Egiptu i na Srednjem istoku može se naći na 4000. godina starim zidovima hramova
prikaz kako faraoni drže u svojim rukama pribor nalik radiestezijskom. U muzeju u Kairu se
nalaze keramički viskovi koji su bili izvađeni iz tisućama godina starih grobova. Smatra se da
su egipatski svećenici pomoću viska određivali sudbine pojedinih ljudi usmjeravajući ih u
određena zanimanja, za svećenike, arhitekte, pojedine državne činovnike itd.
Prvi pisani tragovi sežu sve do 2.590. godine prije naše ere. Oni govore o primjeni
rašljarstva u drevnoj Kini, gdje su posebno školovani carski službenici pretraživali terene
namijenjene za gradnju nastambi, kako ne bi bile sagrađene na mjestima djelovanja "zlih
duhova koji donose bolest i nesreću". Postoji jedan bareljef iz 147.g. prije Krista na kojem
piše da je kineski car Yu iz dinastije Hia bio glasovit u otkrivanju ležišta ruda, izvora i
sakrivenih predmeta. te je prikazan kako u svojim rukama drži dosta nezgrapan alat koji
podsjeća na radiestezijski pribor.
U 5. stoljeću prije Krista Herodot opisuje kako su Skiti rašljarili sa svojim vrbovim
prutovima. Postoji predaja koja sugerira da je kraljica od Sabe uključivala radiesteziste u
svoja putovanja kad god je putovala da vidi Solomona. Njihov zadatak je bio da rašljare za
vodu i zlato.
Božanski „štapovi“ se više puta spominju u Starom zavjetu. U knjizi Brojeva (XX:8-
11), Jahve kaže Mojsiju: „Uzmi štap pa ti i tvoj brat Aron skupite zajednicu. Onda, na njihove
oči, progovorite pećini, da ustupi svoje vode. Iz pećine im izvedi vodu te napoj zajednicu i
njezino blago.“ „zatim Mojsije podigne ruku i dvaput udari štapom o pećinu: voda provali u
obilju, pa su mogli piti i zajednica i njezino blago.“ U Starom zavjetu prorok Eziekiel
izvještava kako je kralj Nabukodonosor iz Babilona bio nesiguran koji grad napasti,
Jeruzalem glavni grad židova ili Rebath amonita (danas je to Aman u Jordanu), te je dao
zadatak svojim radiestezistima ili vračevima da odaberu najbolji cilj i oni su odabrali
Jeruzalem, dovodeći tako do osvajanja i dugog „babilonskog sužanjstva židova“. Štapove su
smatrali prihvatljivima u Starom zavjetu jedino ako su se koristili za Božje djelo. Oni su
danas u srodstvu sa štapom biskupa i magičnim štapom čarobnjaka.
Židovi su naučili ovu drevnu vještinu od svojih osvajača i u Starom zavjetu prorok
Hozea piše: „Oni sada konzultiraju svoje komade drveta i zatim prut vrši za njih
proglašavanje.“
Povijesni zapisi iz Grčke govore o radiesteziji i takvoj umjetnosti koja se uvelike
prakticirala na otoku Kreti već 4000.g. prije Krista. Istraživači su otkrili dokaz da je Pitijsko
proročanstvo u Delfima koristilo visak za odgovaranje na pitanja što su ih postavljali klijenti,
kraljevi, kraljice, plemići i vojni zapovjednici koji su dolazili izdaleka da bi se savjetovali s
njima.
U vezi s tim E.S. Cumbie u svojoj sjajnoj knjizi „Psihometrijski visak i radiestezijski
predložak“ ("The Psychometric Pendulum and the Pendulum Board") (1989.g.) rekao je
10
slijedeće o radiesteziji i drevnom svećenstvu. „U drevna vremena svećenstvo je smatralo da
laik nema potrebno vjerovanje, znanje ili izobrazbu za kontaktiranje kozmičkog uma za
prosvjetljenje. I tako je siromašan narod bio prisiljen osloniti se na svećenike kako bi dobio
vodstvo koje su tražili iz višeg izvora, a svećenici su koristili radiestezijski pribor da bi
ostvarili taj kontakt.“
Na primjer u Ezra 3:63 u Starom zavjetu piše: „I namjesnik im zabrani jesti od
svetinja sve dok se ne pojavi svećenik za Urim i Tumim.“ U Samuelu 28:6 se govori, „Šaul
upita za savjet Jahvu, ali mu Jahve ne dade odgovora, ni u snima, ni po Urimu, ni preko
proroka.“ Combie je uvjeren da se riječi Urim i Tumin odnose na radiestezijski pribor koji bi
mogao pružiti presudnu informaciju ali i katkada odbiti to učiniti jer je svećenik-radiestezist
imao pogrešne stavove ili su iskazivali svoja pitanja na pogrešan način.
Slijepi grčki pjesnik Homer ukazuje na radiesteziju kao rabdomantiju, što na grčkom
znači božanski štap. Ovaj se izraz još i danas koristi u talijanskom jeziku za obilježavanje
radiestezije.
Rimljani su rašlje zvali lituus. Rimske legije su pri napadu na galiju (današnja
Francuska) i Njemačku koristile rašljare, koji su se bavili opskrbom vojske pitkom vodom.
U Srednjem vijeku se često spominje upotreba rašalja. U njemačkim spisima u 3. i 4.
stoljeću spominju se Wünschelrute i Wünscherisz, što je naziv za rašlje.
U 15. stoljeću radiestezija, kakvom ju danas shvaćamo, nazivala se "Virgula Devine"
što na latinskom znači radiestezija s prutom. U Njemačkoj, u tom vremenskom periodu,
radiestezijski pribor su ekstenzivno koristili rudari tražeći mineralne rude, a on se odnosio na
rašljasti prut pod nazivom „Deuter“ – krovna riječ na njemačkom – što znači „pokazati“,
„indicirati“, „ukazati“, „otkriti“.
Godine 1420. u zapisu jednog mjernika spominje se rad s rašljama na istraživanju
ruda. Prvi rašljar koji se spominje imenom je velečasni P. Bernhardus, koji je uspio pronaći
ukradeno blago 1532. godine. Deset godina kasnije Caspar Brusch slavi u herojskim stihovima
korištenje rašalja za traženje izvora i blaga u Bohemiji, kao i Michael Barth, koji je bio na glasu po
svojim sposobnostima u Njemačkoj.
Slika 1. prikazuje prvu poznatu ilustraciju rašljara prikazanu u knjizi Sebastiana
Münstera Cosmographia universalis objavljenu 1550.g. u Baselu u Švicarskoj. Na slici je
prikazan presjek jednog rudnika s radovima koji se u njemu obavljaju. Sasvim gore, na
površini, prikazan je rašljar, koji drži svoj virgula divina ili glück rüt, što bi se moglo prevesti
kao „sretne rašlje“, dok traži rudu iznad rudnika.
11
Sl. 1. Najranija slika rašljara
S.Münster, Cosmographia universalis (1550.g.)
Katolička crkva ne odobrava bilo koji oblik predviđanja, tako da se tijekom mnogih
godina smatralo da radiestezisti obavljaju đavolje djelo. Neki manuskripti iz početka 15.
stoljeća posredno ukazuju na korištenje radiestezije u rudarskim poslovima. Nakon ovih očitih
upućivanja na radiesteziju dolazi period duge tišine sve do 1518.g. kad se javlja Martin Luther
koji je također smatrao radiesteziju smrtnim grijehom i čak ju uključio u svoj popis aktivnosti
koje krše prvu zapovijed. To je dosta čudno jer je Martin Luther bio sin rudara i morao je biti
jako svjestan da se radiestezijski pribor neprestano koristio u rudnicima.
Ali dvanaest godina kasnije pribor je konačno potvrđen kao praktična pomoć u rudarstvu o
čemu govori esej G. Agricole (pravim imenom George Bauer) objavljen 1530.g.
U 16. stoljeću se radiestezijski pribor redovno koristi u njemačkim rudnicima. 1546.g.
Georgius Agricola objavio je De Re Metallica (O metalima) knjigu o rudarenju, koja detaljno
objašnjava potrebu za božanskim štapom u nalaženju i istraživanju rudnika. Na sl. 2. se vidi
rašljar kako odsijeca na drvetu rašlje, zatim drugi (A) kako istražuje teren, te se vidi rašljar
(B) kojemu rašlje pokazuju gdje je ruda. Ova je knjiga bila enciklopedija u tom području
djelovanja i postala standardnim udžbenikom o rudarenju kroz još najmanje jednim
stoljećem. Njezin značaj je bio toliki da su se kopije pričvršćivale lancima u crkvama, baš
poput Biblija, a svećenici su iz njih čitali nepismenim rudarima.
Georgius Agricola bio je liječnik i mineralog u rudarskom kampu u sjevernoj
Bohemiji. Bio je fasciniran rudarstvom i rudarskom naukom, a njegova poznata knjiga
opširno je izvještavala o svemu što je naučio. Postoji gravura u toj knjizi koja prikazuje dva
prospektora kako rašljare, dok treći reže granu s drveta kako bi napravio prut. Ovi njemački
radiestezisti kasnije su donijeli svoju vještinu u Englesku da pomognu lokalnim vračevima
12
naći kositar u Devonu i Cornwallu. Kraljica Elizabeta je aktivno ohrabrivala ove rudare da
dođu u Englesku locirati i eksploatirati mineralne izvore zemlje.
Sl. 2. Rašljar u šesnaestom stoljeću
G. Agricola De re metallica (1556.g.).
Prva osoba koja je pisala o radiesteziji u Engleskoj bio je Robert Boyle često zvan
Ocem kemije (Father of Chemistry). Premda je bio neuspješan u svojim vlastitim pokušajima
da rašljari, on ostaje otvorenog uma o tom predmetu.
Godine 1600. u Njemačkoj se pojavljuje Jean du Chatelet, baron de Beausoleil et
d?Auffenbach, koji je bio čuven kao istraživač rudnog bogatstva. Bio je francuskog porijekla.
Obišao je mnoge europske rudnike, pa je tako došao u Francusku, gdje je upoznao svoju
buduću suprugu Martine de Bertereau koja udajom (oko 1610. g.) postaje barunica de
Beausoleil.
Ona je preko njega stekla interes za radiesteziju i postala je stručnjak za radiestezijsko
traženje minerala i vode. Bila je vjerojatno prva žena geolog i rudarski inženjer. Ona i njezin
suprug osnovali su rudarsku kompaniju, koja je koristila radiesteziju za nalaženje mineralnih
ležišta. Putovali su Europom i 1626. g. francuski kralj Luj XIII ovlastio ih je da istražuju
rudno bogatstvo Francuske, kao i izvore vode. Preko parlamenata Bordoeauxa, Toulousea i
13
Provence godine 1927. registriraju svoj rad i to se smatra prvim službenim priznanjem
radiestezije. Oni su koristili sedam vrsta rašalja, busolu i astrolab te otkrili nekoliko stotina
rudnih ležišta (kristala, željeza, galenita, ugljena, cinka, antimona, sumpora, tirkiza, rubina i
opala, mramora itd.) i mnogo izvora.
Ona je bila stotinama godina ispred svog vremena. Tečno govoreći tri jezika i
posjedujući ekstremno avanturističku prirodu i stalnu želju za putovanjem, ona je bila
stimulirajuće društvo. Puno je putovala, čak i preko Atlantika u Boliviju, gdje je istraživala
rudnike zlata visoko u Andama.
Nažalost njezino zanimanje za radiesteziju mnogi su povezivali s čaranjem, te su ona i
njezin muž bili uhićeni 1627.g. Barun je bio u stanju uspješno odbiti optužbe, ali njezina
radiestezijska oprema, uzorci minerala, mape, izvještaji i velika suma novca nisu bili vraćeni.
Par je otišao u Njemačku. Oni ponovno uspijevaju tek 1640.g. kad baronesa izdaje
knjigu pod nazivom La Restitution de Pluton. U toj knjizi ona opisuje svoj radiestezijski
pribor. To je opremilo njezine neprijatelje municijom koja im je bila potrebna. Baron i
baronesa su bili uhićeni pod sumnjom da se bave čarolijama te smješteni u različite zatvore.
Usprkos molbi kardinalu Richelieu pozivajući se na zasluge za Francusku oboje su umrli u
zatvoru..
Sveučilišni profesor Pater Kirchner 1631. g. dokazao je da se rašlje pokreću samo u
rukama osjetljivih rašljara, a ne zato što su pod utjecajem prinesenog uzorka. Izbalansirao je
rašlje na jednom naslonu i prinosio razne rude rašljama i one su ostale potpuno nepokretne.
Time je otkrio da ne postoji nikakva naklonost (simpatija) između rašalja i predmeta. Kretanje
rašalja objašnjavao je nesvjesnim pokretima mišića u rašljara. On je prvi poznati znanstvenik,
koji je pokušao naučno objasniti rad s rašljama.
U međuvremenu javlja se zanimljiv komentar učenog jezuita Athanasiusa Kirchera
(1641. g.). Raspravljajući virgula divinatoria zbog vrlo osobnih razloga: želja da odijeli čisto
znanstveno razmišljanje od čarobnjačkih praksi, dao je prednost nazivu virgula auroera ili
metalloscopia, on je ustvrdio da je bio svjedokom i sam napravio nebrojene pokuse i uvjeren
je u njihovu istinitost. Ali pokus je pokazao da se rašlje gibaju zbog neke kretnje kojom
radiestezist komunicira s rašljama; on opisuje test kojim je dokazao ovu tvrdnju: horizontalno
je izbalansirao rašlje na vertikalnom stalku i našao je da nikada nikakvo gibanje rašalja nije
uslijedilo. U kasnijem radu on je ponavljao ova zapažanja i pružio dodatne pokuse, koji su išli
za tim da usvoje princip na kojem počivaju rašlje koji je glavni za pendule explorateur, prsten
pričvršćen na žicu koju se drži u ruci. Premda je Agricola prvi otkrio odsustvo posebnog
afiniteta između rašalja i minerala ili vode, Kirscher je bio onaj koji je prvi pronašao
nesvjesnu mišićnu aktivnost koja čini mehanizam gibanja rašalja.
Usprkos redovnom korištenju pruta u rudarstvu, sve do kraja 17. stoljeća radiestezisti
su neprestano bili u opasnosti da ih se optuži za čarobnjaštvo. To se postepeno mijenjalo
djelomično zbog sposobnosti mladog francuskog radiesteziste Jacques Aymara. Tijekom
deset godina francuska štampa bila je puna priča o začuđujućim djelima. On je već zadobio
znatnu lokalnu reputaciju obzirom na svoju sposobnost istraživanja zločinaca. Međutim tek
1692.g., kad mu je bilo 29 godina, stekao je europsku slavu. Te godine je uspješno locirao
jednog od ubojica trgovca vinom i njegove žene.
Ubojstvo je bilo naročito brutalno, a žandari nisu našli nikakvo uporište u vinskom
podrumu gdje je došlo do umorstva. U očajanju kraljevski prokurator pozvao je Aymara, jer
je on bio na glasu zbog svoje sposobnosti da nađe kriminalce.
Aymar je uzeo svoje rašlje u podrumu i rekao policiji točnu lokaciju ubojica. Tada je
krenuo na ulicu praćen gomilom znatiželjnih promatrača. Nažalost njegov put ga vodio do
jednih od gradskih vrata koja su se noću zaključavala, te je potjera odgođena za slijedeći dan.
14
Slijedećeg jutra Aymar i tri žandara slijedili su rijeku dok nisu stigli do male vrtlarske
kućice. Unutra je bila prazna boca vina. Njegove rašlje su snažno reagirale na nju i također na
stol i tri stolca. Aymar je pun uvjerenja rekao žandarima da su ovdje bila tri čovjeka i da su se
ovdje zaustavila dovoljno dugo da popiju bocu vina. Ovo otkriće su potvrdila vrtlarevo dvoje
male djece.
Aymar i žandari nastavili su sa svojom potjerom. Rašlje su ih vodile cijelim putem do
zatvora u gradu Beaucaire. Trinaest nedavno uhapšenih zatvorenika je poredano i Aymarove
rašlje su reagirale ispred jednog od njih, grbavca koji je bio zatvoren samo jedan sat ranije.
Aymar je rekao žandarima da je taj čovjek igrao samo manju ulogu u umorstvu.
Čovjek je nijekao bilo kakvu vezu sa zlodjelom, ali se kasnije slomio i priznao nakon
što su ga kasnije prepoznali ljudi po povratku u Lyon. Ovaj čovjek je stvarno bio sluga dvojici
ljudi koji su izvršili umorstva, te je bio najmljen da pomogne nositi zlato i srebro ukradeno od
žrtava.
Prokurator je bio zadovoljan s Aymarovim radom i ovlastio ga je da nađe stvarne
zločince. Zajedno s grupom strijelaca Aymar je završio na vratima Toulona gdje je došao
samo jedan dan prekasno. Dva zločinca su prethodni dan otišla s brodom u Genovu u Italiji.
Aymar je postao heroj, ali su mnogi ljudi bili zabrinuti da bi radiestezija mogla dovesti do
toga da pokopa sudstvo ako bi se krivnja i nevinost određivale s prutom.
Bilo je napisano nekoliko knjiga koje su raspravljale o tome je li demoni ili ne
nastanjuju prut. Čak i prokurator je napisao knjigu o vještini Jacquesa Aymara pod nazivom
Histoiremerveilleuse d'un macon qui, conduit par la baguette divinatoire, a suivi un meurtrier
pendant 45 heures sur la terre et plus 30 heures sur l'eau. Za neko vrijeme radiestezija
postaje popularna metoda za traženje zločinaca, ali ubog prirodne sumnje o pouzdanosti te
metode francuski sudovi su ju službeno zabranili 1791.g.
Tijekom 18. stoljeća radiestezija je potiho bujala u mnogim zemljama. Kolonijalni
naseljenici u SAD uvelike su koristili radiesteziju za navodnjavanje novih područja koja su
osvajali duž kontinenta. 1725.g. objavljena je knjiga Abbé de Yallemonta La Physique
occulte ou traité de la baguette divinatoire. On je bio vodeći pripadnik Anglikanske crkve
koji je objavio teoriju o demonima i sotoni. Njegova je knjiga također uključivala opsežnu
količinu svih metoda radiestezije koje su bile u upotrebi u to vrijeme. Abbé de Yallemont je
mislio da radiestezija funkcionira izmjenom nevidljivih čestica, od radiesteziste prema prutu i
od objekta istraživanja. Njegova je knjiga uključivala ilustraciju radiesteziste koji drži
tradicionalne rašlje, a dim izlazi iz zemlje ukazujući na izmjenu čestica.
Thomas de Quincey je govorio povoljno o radiesteziji u svojoj knjizi The Confessions
of an English Opium-eater iz 1822.g. On je pisao:
U Somersetshireu, koji je najsiromašniji okrug vodom u cijeloj Engleskoj, javlja se
podjednaka poteškoća u selektiranju dobrog mjesta za bunar. Pravi lijek je u pozivanju niza
lokalnih radiestezista. Ovi ljudi prolaze obližnjim terenom držeći horizontalno vrbov prut:
gdje god se on spusti ili nagne spontano prema zemlji, tamo će biti vode. Ja sam ne samo
vidio uspješni pokušaj postupka, već sam svjedočio enormnim teškoćama, kašnjenjima i
troškovima koji su nastali kod onih suprotnih frakcija koji su odbijali dobrobit ove umjetnosti.
Zanimljivo je primijetiti da su čak i u ranom 19. stoljeću mnogi ljudi protivili
korištenju radiestezista, pa makar ih to dovelo i do velikog troška. Ovo protivljenje je naročito
iznenađujuće, jer su profesionalni radiestezisti radili na bazi „Nema vode nema plaćanja“.
Radiestezija se također smatrala ovlaštenim zanatom, pa su neki radiestezisti uzimali učenike
i učili druge vještini.
Najpoznatiji radiestezist 19. stoljeća bio je John Mullins rođen 1838.g. On je slučajno
otkrio svoje radiestezijske sposobnosti. 1859.g. pomagao je u gradnji velike zgrade na
Ashwick Estate u Gloucestershireu. Doveden je radiestezist iz Cornwalla kako bi našao vodu.
na posjedu. Radiestezist je locirao liniju gdje je našao vodu, Sir John Ould, vlasnik posjeda,
15
zamolio je ljude da i oni sami pokušaju. Kći Sir Johna pokušala je s prutom i reakcija je bila
toliko jaka da ga je ona bacila. Bunar je bio iskopan i dao je obilje vode. Nekoliko dana
kasnije Sir John Ould je odlučio testirati svakog tko je radio u toj kući, nekih sto i pedeset
ljudi. Kad je John Mullin došao na red radiestezijska reakcija je bila toliko snažna da se prut
slomio.
John Mullins je mislio da je iskustvo bilo zanimljivo i uživao je jer su ga njegovi
suradnici proglasili „radiestezistom“. Međutim to nije bilo ništa sve dok Sir John nije
zatražio da mu locira vodu na susjednoj farmi čemu se on ozbiljno posvetio. Njegov prut je
detektirao odgovarajuće mjesto i tamo je nađena voda 25 m ispod površine. Prinos je bio 900
litara na sat. Nakon tog uspjeha John Mullins je postao vrlo popularan kao radiestezist. Ipak,
on je bio oprezan i ostao je raditi kao zidar sve do 1882.g. Te godine se bacio u biznis kao
tragač vode i kopač bunara.
Nedugo prije svoje smrti 1894.g. John Mullins je bio pozvan da nađe vodu na
Warnham Lodge u Sussexu. Vlasnik Sir Henry Harben bio je skeptičan što se tiče radiestezije
i odbijao je uzeti ju u obzir. On je bušio dva bunara koji nisu dali vodu. Konačno je
upotrijebio zadnje znanstvene metode za ponovni pokušaj i taj bunar je također bio promašaj,
nakon što je na njega potrošio tisuću funti.
Konačno se Sir Henry složio da se pozove John Mullins. Još uvijek skeptičan dočekao
je Mullinsa na željezničkoj stanici kako bi ga spriječio da dobije bilo kakve lokalne
informacije. Njih dvojica su hodali po posjedu i Mullinsov prut je iznenada reagirao. Rekao je
Sir Henryju da se nalaze iznad malog podvodnog toka i da bi ovdje mogli naći slabi izvor
vode. Međutim Mullins nije bio zadovoljan. Želio je veću količinu vode. Odlučio je pokušati
na višem zemljištu i označio je dvije lokacije. Kasnije su se obje pokazale ispravnima. Zatim
se uputio da nađe druge položaje preko ceste gdje su se nalazile kućice koje su pripadale
posjedu.
Sir Henry Harben je odlučio testirati Mullinsove radiestezijske sposobnosti bušeći
bunare na svim lokacijama. Sve su dale vodu. Zatim je geolog posjetio posjed i u svom
izvještaju napisao da je uspjeh Johna Mullinsa bio „nadnaravan“.
Mullins je bio toliko uvjeren u svoje sposobnosti da je bio pripravan ne uzeti novac
ako bušenje bunara nije dalo vodu. Do svoje smrti on je locirao više od pet tisuća izvora vode.
njegov sin nastavio je s njegovim poslom, ali ni blizu s takvim uspjehom.
John Mullins je bio navikao na skepticizam i neprestano su ga testirali ljudi koji sa ga
htjeli koristiti. Zabilježen je zanimljiv slučaj u Proceedings of the Society for Psychical
Research. The Honorable M. E. G. Finch Hatton, član parlamenta, poveo je Johna Millsa po
svom povrtnjaku. Tamo je bila zakopana vodovodna cijev ispod trave, ali Mullinsov prut nije
na nju reagirao. Mr. Finch Hatton je bio zbunjen sve dok se nije sjetio da mu je John Mullins
govorio da njegov prut ne reagira iznad stajaće vode. Zatražio je od sluge da otvori pipu i
ponovno je poveo Johna Mullinsa preko istog zemljišta. Ovog puta je prut reagirao. Mr. Finch
Hatton je kasnije rekao da se Mullins najprije zaustavio 30 cm iza originalnog markera, ali se
zatim okrenuo i pustio da njegov prut locira točan položaj.
Jedan od njegovih sinova H. W. Mullins je imao zanimljivo iskustvo nekoliko godina
nakon smrti svog oca. John Mullins je bio pozvan da nađe vodu za Right Honorable H.
Chaplina i uspješno je našao izvor. Rekao je Mr. Chaplinu smjer podvodne rijeke i ukazao je
na položaj na drugoj strani međe, za koji je tvrdio da bi bio izvrstan položaj za bunar. Na to
mjesto stavljen je marker, ali bunar nije bušen i položaj je bio izgubljen. Osam godina kasnije
H. W. Mullins je bio pozvan da potraži i locira položaj na kojem je njegov otac utvrdio toliko
mnogo vode koliko se tražilo. Mr. Mullins je locirao položaj i kad je bunar kopan radnici su
otkrili marker koji je bio upotrijebio njegov otac. Bunar je postao izvrstan izvor.
Kasnih 1880-tih četrnaestgodišnji dječak Fred Rodwell postigao je slavu sa svojom
sposobnošću radiestezije pomoću ruku. Sklopio je svoje ruke zajedno dok je „viskao“. Kad je
16
došao iznad mjesta koje je tražio njegove ruke su se tako čvrsto spojile sa takvom silom da ih
nije mogao razdvojiti dok se nije maknuo s te lokacije. Poput mnogih drugih radiestezista u
prošlosti i sadašnjosti, on je bio podvrgnut velikom ismijavanju i skepticizmu. Jednom ga je
testirao Sir Ray Lankester, notorni skeptik, koji je tretirao mladića vrlo grubo. Otac Freda
Rodwella napisao je pismo u kojem se žalio da je njego sin bio „prestrašen gotovo do smrti“.
Začuđujuće je da je Fred postigao čak i djelomičan uspjeh kad je bio nervozan i prestrašen.
U 19.stoljeću bilo je mnogo školovanih ljudi koji su smatrali da je radiestezija
znanstvena. Jedan od njih bio je profesor Herbert Mayo, predstojnik Fiziologije na King's
College, londonskog Univerziteta. On je napisao da će uskoro radiestezija „biti čast porodici
praznovjernih, jer će bez bilo kakvog umanjenja, ili posrtaja, ili kresanja, moći odmah primiti
stupanj nove istine“.
The Siciety for Psychical Research provelo je veliko istraživanje o radiesteziji i u
drugom dijelu svojih Proceedings for 1884 zaključili da je radiestezija legitimna i treba ju
dalje proučavati. Međutim, bilo je napomenuto da se svi članovi s tim ne slažu, te neki
smatraju radiesteziste šarlatanima.
Na sreću zaboravivši na znanstvena istraživanja o radiesteziji u to vrijeme postojali su
mnogi seljaci koji su imali tu vještinu ali ne i objašnjenje za nju.
Jedan od njih bio je Bill Stone, koji je radio u Bolingbrook Hall. On nije mislio da
vam je potreban poseban „temperament“. On je veselo razgovarao s drugima dok je hodao
okolo sa svojim rašljama. On „nije trebao koncentraciju“, govorio je, jer on „jednostavno
dozvoljava stvari da sama radi“. Mislio je da može raditi pomoću nekog tipa magnetizma, jer
mu je doktor rekao da ima puno željeza u svom sustavu. Smatrao je da je njegova snaga
„dobra stvar“, naročito kad je uspješno našao vodu na posjedu, nakon što su njegovi
poslodavci potrošili sto funti na bezuspješni pokušaj koristeći druge metode.
Skepticizam mnogih je u izrazitoj suprotnosti s velikom švicarskom farmaceutskom
kompanijom Hoffmann-La Roche. Kad su ih pitali zašto uvijek koriste radiesteziste kad grade
nove laboratorije okolo po svijetu, Dr. Peter Treadweell, njihov glasnogovornik i šef
radiestezist, je odgovorio. „Mi koristimo metode koje su profitabilne, bez obzira na to jesu li
one znanstveno objašnjive ili nisu. Metoda radiestezije se isplati.“ Dr. Treadwell je uspješno
našao vodu u zemljama toliko daleko od Europe kao što su to Australija i Indija. On koristi
veliki aluminijski prsten kao radiestezijski pribor, smatrajući da je ovaj lagani komad opreme
manje zamoran od drugog radiestezijskog pribora. Prema kompanijskom kućnom magazinu
Rosche-Zeitung, Hoffmann_La Roche je bio 100% uspješan u traženju vode gdje god je to
bilo potrebno. Mnoge druge korporacije također koriste radiesteziste za nalaženje vode. Među
njima su RCA, Bristol-Myers and Canadian Industries, čiji je djelomični vlasnik Du Pont.
Čak su i vlade bile spremne da ju koriste. 1931.g. vlada Britanske Kolumbije zaposlila
gđicu Evelyn Penrose kao službenog radiestezistu. Ona je također radila za britansku i
australsku vladu. Major W. N. Pogson postao je službeni tražilac vode za vladu Indije. Tri je
godine bio na tom položaju i nađena je voda na 47 od 49 položaja koje je on locirao. Od 1941.
do 1946.g. Norah Millen bio je izvršni radiestezist za vladu Cejlona.
Vojne snage koristile su radiesteziste tijekom povijesti. Australski Ekspedicioni
Korpus koristio je radiesteziste na nađu vodu na Galipolju tijekom I. svjetskog rata. S. Kelley
dobrovoljno je tražio vodu kad je Britanski Ekspedicioni Korpus bio blizu iscrpljenosti zbog
velike vrućine i nedostatka vode. Koristeći svinutu bakrenu traku on je locirao izvor unutar
100 m od štaba Divizije. Izvor je davao 9 000 litara čiste vode na sat. Slijedeći tjedan Sapper
Kelley je locirao32 izvora koja su davala dovoljno vode za svih 100 000 ljudi 5 litara vode
svaki dan. Tijekom 1930-te talijanska armija je koristila radiesteziste za lociranje vode u toku
njihove turske kampanje. General Patton je koristio tražitelja vode da locira vodu u Maroku,
jer su Nijemci uništili postojeće bunare.
